TAJNISAN
ULJE NA LESONITU
Slikarstvo osvešćenog smisla živih boja kao dragoceni raritet ispovesti u današnjem istinom uskraćenom vremenu. Svojom likovnom retorikom žarko obojenog naboja, slobodnog poteza, gustim plohama čistog tona, slikarka svojim pažljivo kadriranim aktovima i portretima smešteim u metafizički prostor kao u nekakvom deliću bezimenog vremena, introspektivno saopštava nam doživljeni simbol žene, njen unutrašnji život protkan senzualnošću i erotskom čežnjom u civilizaciji koja se ne osvrće na svoju drevnost, humanost, civilizaciju koja nesrećno zaboravlja na božanski univerzum. Prisutna dozirana ružnoća čulno sugerisanih nagih tela, podseća na prolaznost fizičke lepote i opominje na primenu dolazećih životnih korekcija da bismo u sebi zadržali ljudskost koja bi zaboravom bila povređena sa svim njenim postulatima moralno - etičkog postojanja. Pri prvom susretu sa Tatjaninim slikama pomislili bismo da autorka neguje poverenje u moderan život oblikovan lagodnošću i bezbrižnošću ali pomnijim posmatranjem dolazimo do razloga tj slikarkinog duhovnog uzdizanja zbog kojeg svako njeno slikano telo stremi nestvarnoj iluminaciji kao duša koja teži prosvetljenju na ovozemaljskom putu ka jedinoj nebeskoj vertikali gledajući samu sebe i sopstvenu ličnost kao model, umetnica se s tajnom predaje svom personalnom istraživanju ulažući u svoj talenat čije uporište iznalazi u slikarstvu i stvaralačkoj rešenosti očišćenoj od svake promisli i kolorističkog udvaranja ona lakim korakom muze, kreće na putovanje, iznenadno lepim neopisivim i nesaznajnim putevima umetnosti gde vođena svojim žednim duhom traga za nepresušnim izvorom lepote i harmonije. Slavoljub Radivojević - akademski slikar 2009.g
CRNO BELI SVET
Izvini te me !!!! Bila je moja prva recenica, kad su me prekinuli u sagledavanju slika postavke Cno beli Svet. Tanja – svaka cast! SAGLEDAVANJE a ne gledanje, gledaju slepi a sagledavaju osecajni, emotivni, kognitivni I zreli ljudi. Iako laik za ove stvari, zarobljen u portalu Slika CRNO – BELI svet, prepustio sam se šaputanju I golicanju: Šaputanje zrele žene koja u kolažu pokušava podeliti sve tajne jedne modern žene i pokazati ti da se stvari sagledavaju a ne samo GLEDAJU. Iako njena autorka vitez žena I majka modernog doba. Pobeđuje svoje zmajeve I uspešno se nosi sa Aždajama I Alama savremenog problema vremena. U našim očima deluje pozitivna I vedra, snažna I jaka a naizled mala I krhka. Tanja uspešno predstavlja ženu u CRNO BELOM svetu. Oživljava majku I suprugu, ljubavnicu I mučenicu. Ako bi rekao da Crno BELI svet nosi stanje uma I trenutak ispiracije, onda bi verovatno lagao: Stanite još jednom ispred svake slike, ukradite trenutak zamrznite vreme Prepustite se šaputanju slika I sagledajte ih iz nekog drugog ugla zaronite u stanje uma jedne žene koja uma da voli, mora da pati, mora da misli, želi da sanja, voli da pruža I od srca daje. Procenite I sami može li se jedan ovakav trenutak kupiti, možemo li ga zaslužiti ili ukrasti? Tanja, zahvaljujemo se na trenutcima koje nam je tvoj kolaž CRNO-BELI svet poklonio na energije jedne žene koja nam je pruža I sa nama deli svaki trenutak svakodnevnice. Ponosno nas vodi u bolje sutra I s pravom opravdava naziv ove postavke.
Alfred Kelemen - Zrenjanin
Izuzetno mastoviti radovi koji zaviruju u dubine duse i srca i istiskuju na povrsinu potisnute srece, tuge, misli i zelje toliko snazno da mi se cini da ih svi mogu osetiti. -
Tatjana Tubica - Paraćin
Bez boje dočaran pokret-okret, misao koja beži, traženje odgovora koji ne dobijamo,žena koja traži jer može pregršt da pruži---ranjiva,a JAKA. Mnogo energije i to je ono što me posebno privlači kod ovih tvojih radova. Bravo curo! I potezi ti nisu više toliko ''istraživačko nesigurni'' već su pokreti koji znaju da prenesu ono što autor želi da nam prenese,a tu si nam u potpunosti razgolitila svoj unutrašnji svet.Čestitam:D -
Ljiljana Arnaut - Sremska Kamenica
Samo jedan pogled na prelepu igru svetla i tame biće dovoljan da se zapitate na čijoj vi strani igrate!" -
Marko Ilić - Novi Sad
Tanja je podelila tajnu, i pustila nas u njen san...
Vladimir Vukašinović - Novi Sad
Crno-beli svet i njegova metafizika
Kada sam pre nekoliko godina upoznala Tatjanu, iz nje su vrcale boje. Bilo ih je svuda. Možda čak i previše. Tatjana je u nekom neizdržu svemogućom kičicom, skoro svim postojećim bojama, bojila i platno, ali i ljude oko sebe. Svako je, čini mi se, imao svoju boju. Umela nas je videti kao žute, plave, crvene, šarene... Jezikom boja, Tatjana je najlepše umela govoriti. Međutim, u nesaglasju sa njenom vulkanskom prirodom, bila sam iznenađena što je sasvim neočekivano dala šansu čedno beloj i dramatično crnoj boji. Očigledno je da je reč o dva antipoda, koja su praktično veoma spojiva, ali suštinski u neskladu sa Tatjaninim unutrašnjim bićem.Koji je bio motiv da ih zaturene pronađe, otvori i dopusti im da ostave svoj trag na likovnoj površini. Povređena osećanja? Pobuna protiv kritičnog stanja u umetnosti, ali i u društvu uopšte? Drugi razlozi koji se potmulo kriju negde između svesnog i nesvesnog? To nije bio svet utvara, već duboki socijalni i psihološki lom, ali, opet, to svakako nije ličilo na nju. Bez kolorita nije bilo ni Tatjane. Međutim, kao kad pisac otpočne neko novo poglavlje, tako je i Tatjana otvorila vrata crno-belog sveta.Fokusirana pažnjom na raznolikost i usklađenost oblika, koji su veoma jednostavni, ali iza kojih postoje značenja i koji, samo naizgled, podsećaju na spontana škrabanja poput onih u školskim sveskama, kad učenici nisu usredsređeni na predavanja, nisam uočila da se iza vijugavih linija kriju žene; povijene od osećanja žene, kao voćke od dobrog roda.To je bila Tatjana! Sazrela i mudrija.Društvo se, suočeno sa dvadeset i prvim vekom, našlo pred zadatkom da nadmaši dvadeseti, koji je bio strahovit. Obeležila su ga razna stradanja, pa je i umetnost na svojim plećima ponela teško breme. Istorijski događaji i posledice koje su okovale društvo su žigosali i oblike umetnosti. U različitim estetskim kategorijama oslikavao se sunovrat društva. Tatjana je, pak, u svojim radovima pokušavala da pobegne od onoga što je stvarnost nametala. S druge strane, muškarci, obavezani otadžbinskim dužnostima, predavali su ženama u ruke odgovornost prema porodici. U tako nesrećnim okolnostima, žene su se morale, po pravdi prirode, spontano okrenuti svojoj borbi za oslobađanje od zavisnosti i sticanju ravnopravnosti u društvu. Tatjana, na svojim slikama, sugeriše jednu takvu ženu - svestranu i samosvojnu. Ženu koja senzualno, kroz fizičku i duhovnu lepotu, otkriva svoju evoluciju. Da je tu zbog nekih viših ciljeva, a ne samo radi održavanja vrste, žena iz Tatjanine kičice ne krije svoju potrebu da bude poštovana i voljena. Tatjanina žena, iako provokativna, se zasitila niskih strasti i vapi za duhovnom ljubavi. Ona je sve drugo, sem supruge i majke. Ona je i vatra, i voda, i nebo, i zemlja.Tatjanin crno-beli svet se ne može shvatiti jednim pogledom. Njegova percepcija zahteva punu angažovanost posmatrača. Kroz simbole i alegorije prikazan je bogati unutrašnji svet ženskih vrlina i slabosti. Međutim, da se nikako nije mogla odreći gradivne supstance sopstvenog karaktera, pokazuju slike na papirima u boji. Ona izviruje, opipava, proverava ono što je čeka izvan sveta podeljenog na dva pola. Tatjana sve smelije bira nove likovne podloge; od tonova u boji peska, preko žute i plave, pa se, najzad, hrabro odlučuje za crvenu boju. Za jedno iskustvo bogatija, u sopstvenom biološkom ritmu, napušta istraženi statični crno – beli svet koracima argentinskog tanga preseljavajući se u svet izgrađenih osećanja i smirenijeg kolorita.
Jelena Vukosavljević - Obrenovac
NASTAVLJENO TAJNOSANJE
Nekada davno svi bjehu slikari. Još se ni Svemir, ni Zemlja, ni Misao ne mogahu ohladiti, a sve ono što je čovještvu težilo pa se u njegovu rudimentu skrasilo ili ga je samo očešalo zadržavši se i dalje u nadnaravnosti, gledalo je, razmišljalo i emaniralo se kroz najnevjerojatniji spektar boja, najneformalniji savez oblika, najuzvišeniju bogodanost razmjene osjećaja. Nerođeni i rođeni, transcendirani, ma samo i zamišljeni, slikanjem mišljahu, disahu, ljubljahu i mišljanjem, disanjem i ljubljenjem slikahu. Trajalo je to cijelu vječnost ili samo do hlađenja Svemira, Misli, Svepostojanosti, suptilne božanske energije koja se pobojala takova raslikavanja i oslikavanja beskraja. Nenaravni i naravni tada baciše palete i boje te se uputiše – jedni u dublju međuzvjezdanost, drugi u banalniju prisutnost. Umjesto slikanja počeše se glasati: prvi suptilnim OM strujanjem iz dubine svemira, drugi neartikuliranim krkljanjem iz dubine svoje krvave dlakavosti. U svemiru se i dalje slikalo, no zemljanima je Bog naložio da na stubištu Vječnosti ugaze dvije stube na kojima nikakovi štafelaji ne će biti potrebni. Na nekoj budućoj stubi primjenjivat će ih ponovo, ali na prvoj sljedećoj ni tvrdokorni koloristi ne će preživjeti. Riječ Božja koju ne poslušaše samo najtvrdokorniji, najstrastveniji, oni koji su uvijek ponajveći samoosuđenici, i kad su ponajmanje pogazili Riječ Milosrdnoga. Jer ta Riječ nikada nije zabranila da se u katakombama ljudske ezoterije i tajnim snovima najpoznatije nam egzistencije crtaju i slikaju ljudske misli onakovima kakvima su one bile onda kada je svemir bio jedan jedinstveni, beskrajni, višedimenzionalni atelijer. A da bi se preskočilo te dvije stube, da bi se sačuvala ljudska misao i sve ono što se uz nju veže (a što je slikom doneseno), bit će dostatne i dvije boje/neboje – crna i bijela. Upravo takva jedna slikarica, sljednica/sljedbenica tih artističkih samoosuđenika koji se klanjahu svojoj dosljednosti i na neslikarskim stubama Vječnosti, otjelotvoriteljica ljudske misli u punom i transcendiranom značenju te riječi jest i Tatjana Nikolić Milić. Ali, da ne bude zabune. Tatjana crta i slika Misli, Udahe, Poglede, Korake, Snove, Rasplinjavanja onako kako se crtalo i slikalo u osvemireno, neegzaltirano, krajnjim beskrajem opunomoćeno vrijeme. U one dvije rečene boje kada to Sjećanje dvokoračno zahtijeva, a u bezbroj boja kada to sjećanje izvan Sjećanja išće. Ali, na takav način slikati ili crtati misao – objasnit će vam strpljivo Tatjana Nikolić Milić – znači isključiti postupak artističke objekcije, predilekcije i predikatizacije, znači Mišlju koja je kvintesencija svega osvemirenoga, svega beskrajnoga, Mišlju kojom se sve magijsko i nemagijsko oslobađa dakle, Svemišlju, razlagati najljudskolikiju idejnost, dolaziti, u konačnici, do naslikane nemisli, podmisli, nadmisli, grommisli. U tom smislu ni Rasplinjavanje nije tek puko rasplinjavanje, ni Korak nije naginjanje tijela ispred podignute noge, Udah, Okret, San, Promatranje... nisu ono što inače jesu; naime, dok sve te pojave mi percipiramo pukim razumom, Tatjana ih registrira Svemišlju, što znači da slika ono što je već davno naslikano, ali što u nekim nenaslućenim, možda čak nenaslutljivim, dimenzijama postoji i danas. To, nadalje, znači da u pretincima Nove svijesti sabija i kondenzira slikarska iskustva iz vremena kad se jedna slika mogla protezati od beskraja do beskraja svemira. Takove slike i danas postoje u ljudskoj podsvijesti, ponetko od nas ih ponekad pokušava osvijetliti, ali naša svjetlila su vrlo slaba jer satkana su tek od Nade, od Utjehe, od Čežnje, od Ljubavi. Tatjani, pak, opet linijom nemisleće misli, opet potrebom danas neshvatljive prirodnosti, to polazi za rukom jer ona, ne ima, ona zna Svjetlo. Sretno ti, Tatjana, do neke nove Božje razložnosti i naložnosti, do nekog novog uspinjanja.
Zlatko Tomić - Split
ULJE NA LESONITU
Slikarstvo osvešćenog smisla živih boja kao dragoceni raritet ispovesti u današnjem istinom uskraćenom vremenu. Svojom likovnom retorikom žarko obojenog naboja, slobodnog poteza, gustim plohama čistog tona, slikarka svojim pažljivo kadriranim aktovima i portretima smešteim u metafizički prostor kao u nekakvom deliću bezimenog vremena, introspektivno saopštava nam doživljeni simbol žene, njen unutrašnji život protkan senzualnošću i erotskom čežnjom u civilizaciji koja se ne osvrće na svoju drevnost, humanost, civilizaciju koja nesrećno zaboravlja na božanski univerzum. Prisutna dozirana ružnoća čulno sugerisanih nagih tela, podseća na prolaznost fizičke lepote i opominje na primenu dolazećih životnih korekcija da bismo u sebi zadržali ljudskost koja bi zaboravom bila povređena sa svim njenim postulatima moralno - etičkog postojanja. Pri prvom susretu sa Tatjaninim slikama pomislili bismo da autorka neguje poverenje u moderan život oblikovan lagodnošću i bezbrižnošću ali pomnijim posmatranjem dolazimo do razloga tj slikarkinog duhovnog uzdizanja zbog kojeg svako njeno slikano telo stremi nestvarnoj iluminaciji kao duša koja teži prosvetljenju na ovozemaljskom putu ka jedinoj nebeskoj vertikali gledajući samu sebe i sopstvenu ličnost kao model, umetnica se s tajnom predaje svom personalnom istraživanju ulažući u svoj talenat čije uporište iznalazi u slikarstvu i stvaralačkoj rešenosti očišćenoj od svake promisli i kolorističkog udvaranja ona lakim korakom muze, kreće na putovanje, iznenadno lepim neopisivim i nesaznajnim putevima umetnosti gde vođena svojim žednim duhom traga za nepresušnim izvorom lepote i harmonije. Slavoljub Radivojević - akademski slikar 2009.g
CRNO BELI SVET
Izvini te me !!!! Bila je moja prva recenica, kad su me prekinuli u sagledavanju slika postavke Cno beli Svet. Tanja – svaka cast! SAGLEDAVANJE a ne gledanje, gledaju slepi a sagledavaju osecajni, emotivni, kognitivni I zreli ljudi. Iako laik za ove stvari, zarobljen u portalu Slika CRNO – BELI svet, prepustio sam se šaputanju I golicanju: Šaputanje zrele žene koja u kolažu pokušava podeliti sve tajne jedne modern žene i pokazati ti da se stvari sagledavaju a ne samo GLEDAJU. Iako njena autorka vitez žena I majka modernog doba. Pobeđuje svoje zmajeve I uspešno se nosi sa Aždajama I Alama savremenog problema vremena. U našim očima deluje pozitivna I vedra, snažna I jaka a naizled mala I krhka. Tanja uspešno predstavlja ženu u CRNO BELOM svetu. Oživljava majku I suprugu, ljubavnicu I mučenicu. Ako bi rekao da Crno BELI svet nosi stanje uma I trenutak ispiracije, onda bi verovatno lagao: Stanite još jednom ispred svake slike, ukradite trenutak zamrznite vreme Prepustite se šaputanju slika I sagledajte ih iz nekog drugog ugla zaronite u stanje uma jedne žene koja uma da voli, mora da pati, mora da misli, želi da sanja, voli da pruža I od srca daje. Procenite I sami može li se jedan ovakav trenutak kupiti, možemo li ga zaslužiti ili ukrasti? Tanja, zahvaljujemo se na trenutcima koje nam je tvoj kolaž CRNO-BELI svet poklonio na energije jedne žene koja nam je pruža I sa nama deli svaki trenutak svakodnevnice. Ponosno nas vodi u bolje sutra I s pravom opravdava naziv ove postavke.
Alfred Kelemen - Zrenjanin
Izuzetno mastoviti radovi koji zaviruju u dubine duse i srca i istiskuju na povrsinu potisnute srece, tuge, misli i zelje toliko snazno da mi se cini da ih svi mogu osetiti. -
Tatjana Tubica - Paraćin
Bez boje dočaran pokret-okret, misao koja beži, traženje odgovora koji ne dobijamo,žena koja traži jer može pregršt da pruži---ranjiva,a JAKA. Mnogo energije i to je ono što me posebno privlači kod ovih tvojih radova. Bravo curo! I potezi ti nisu više toliko ''istraživačko nesigurni'' već su pokreti koji znaju da prenesu ono što autor želi da nam prenese,a tu si nam u potpunosti razgolitila svoj unutrašnji svet.Čestitam:D -
Ljiljana Arnaut - Sremska Kamenica
Samo jedan pogled na prelepu igru svetla i tame biće dovoljan da se zapitate na čijoj vi strani igrate!" -
Marko Ilić - Novi Sad
Tanja je podelila tajnu, i pustila nas u njen san...
Vladimir Vukašinović - Novi Sad
Crno-beli svet i njegova metafizika
Kada sam pre nekoliko godina upoznala Tatjanu, iz nje su vrcale boje. Bilo ih je svuda. Možda čak i previše. Tatjana je u nekom neizdržu svemogućom kičicom, skoro svim postojećim bojama, bojila i platno, ali i ljude oko sebe. Svako je, čini mi se, imao svoju boju. Umela nas je videti kao žute, plave, crvene, šarene... Jezikom boja, Tatjana je najlepše umela govoriti. Međutim, u nesaglasju sa njenom vulkanskom prirodom, bila sam iznenađena što je sasvim neočekivano dala šansu čedno beloj i dramatično crnoj boji. Očigledno je da je reč o dva antipoda, koja su praktično veoma spojiva, ali suštinski u neskladu sa Tatjaninim unutrašnjim bićem.Koji je bio motiv da ih zaturene pronađe, otvori i dopusti im da ostave svoj trag na likovnoj površini. Povređena osećanja? Pobuna protiv kritičnog stanja u umetnosti, ali i u društvu uopšte? Drugi razlozi koji se potmulo kriju negde između svesnog i nesvesnog? To nije bio svet utvara, već duboki socijalni i psihološki lom, ali, opet, to svakako nije ličilo na nju. Bez kolorita nije bilo ni Tatjane. Međutim, kao kad pisac otpočne neko novo poglavlje, tako je i Tatjana otvorila vrata crno-belog sveta.Fokusirana pažnjom na raznolikost i usklađenost oblika, koji su veoma jednostavni, ali iza kojih postoje značenja i koji, samo naizgled, podsećaju na spontana škrabanja poput onih u školskim sveskama, kad učenici nisu usredsređeni na predavanja, nisam uočila da se iza vijugavih linija kriju žene; povijene od osećanja žene, kao voćke od dobrog roda.To je bila Tatjana! Sazrela i mudrija.Društvo se, suočeno sa dvadeset i prvim vekom, našlo pred zadatkom da nadmaši dvadeseti, koji je bio strahovit. Obeležila su ga razna stradanja, pa je i umetnost na svojim plećima ponela teško breme. Istorijski događaji i posledice koje su okovale društvo su žigosali i oblike umetnosti. U različitim estetskim kategorijama oslikavao se sunovrat društva. Tatjana je, pak, u svojim radovima pokušavala da pobegne od onoga što je stvarnost nametala. S druge strane, muškarci, obavezani otadžbinskim dužnostima, predavali su ženama u ruke odgovornost prema porodici. U tako nesrećnim okolnostima, žene su se morale, po pravdi prirode, spontano okrenuti svojoj borbi za oslobađanje od zavisnosti i sticanju ravnopravnosti u društvu. Tatjana, na svojim slikama, sugeriše jednu takvu ženu - svestranu i samosvojnu. Ženu koja senzualno, kroz fizičku i duhovnu lepotu, otkriva svoju evoluciju. Da je tu zbog nekih viših ciljeva, a ne samo radi održavanja vrste, žena iz Tatjanine kičice ne krije svoju potrebu da bude poštovana i voljena. Tatjanina žena, iako provokativna, se zasitila niskih strasti i vapi za duhovnom ljubavi. Ona je sve drugo, sem supruge i majke. Ona je i vatra, i voda, i nebo, i zemlja.Tatjanin crno-beli svet se ne može shvatiti jednim pogledom. Njegova percepcija zahteva punu angažovanost posmatrača. Kroz simbole i alegorije prikazan je bogati unutrašnji svet ženskih vrlina i slabosti. Međutim, da se nikako nije mogla odreći gradivne supstance sopstvenog karaktera, pokazuju slike na papirima u boji. Ona izviruje, opipava, proverava ono što je čeka izvan sveta podeljenog na dva pola. Tatjana sve smelije bira nove likovne podloge; od tonova u boji peska, preko žute i plave, pa se, najzad, hrabro odlučuje za crvenu boju. Za jedno iskustvo bogatija, u sopstvenom biološkom ritmu, napušta istraženi statični crno – beli svet koracima argentinskog tanga preseljavajući se u svet izgrađenih osećanja i smirenijeg kolorita.
Jelena Vukosavljević - Obrenovac
NASTAVLJENO TAJNOSANJE
Nekada davno svi bjehu slikari. Još se ni Svemir, ni Zemlja, ni Misao ne mogahu ohladiti, a sve ono što je čovještvu težilo pa se u njegovu rudimentu skrasilo ili ga je samo očešalo zadržavši se i dalje u nadnaravnosti, gledalo je, razmišljalo i emaniralo se kroz najnevjerojatniji spektar boja, najneformalniji savez oblika, najuzvišeniju bogodanost razmjene osjećaja. Nerođeni i rođeni, transcendirani, ma samo i zamišljeni, slikanjem mišljahu, disahu, ljubljahu i mišljanjem, disanjem i ljubljenjem slikahu. Trajalo je to cijelu vječnost ili samo do hlađenja Svemira, Misli, Svepostojanosti, suptilne božanske energije koja se pobojala takova raslikavanja i oslikavanja beskraja. Nenaravni i naravni tada baciše palete i boje te se uputiše – jedni u dublju međuzvjezdanost, drugi u banalniju prisutnost. Umjesto slikanja počeše se glasati: prvi suptilnim OM strujanjem iz dubine svemira, drugi neartikuliranim krkljanjem iz dubine svoje krvave dlakavosti. U svemiru se i dalje slikalo, no zemljanima je Bog naložio da na stubištu Vječnosti ugaze dvije stube na kojima nikakovi štafelaji ne će biti potrebni. Na nekoj budućoj stubi primjenjivat će ih ponovo, ali na prvoj sljedećoj ni tvrdokorni koloristi ne će preživjeti. Riječ Božja koju ne poslušaše samo najtvrdokorniji, najstrastveniji, oni koji su uvijek ponajveći samoosuđenici, i kad su ponajmanje pogazili Riječ Milosrdnoga. Jer ta Riječ nikada nije zabranila da se u katakombama ljudske ezoterije i tajnim snovima najpoznatije nam egzistencije crtaju i slikaju ljudske misli onakovima kakvima su one bile onda kada je svemir bio jedan jedinstveni, beskrajni, višedimenzionalni atelijer. A da bi se preskočilo te dvije stube, da bi se sačuvala ljudska misao i sve ono što se uz nju veže (a što je slikom doneseno), bit će dostatne i dvije boje/neboje – crna i bijela. Upravo takva jedna slikarica, sljednica/sljedbenica tih artističkih samoosuđenika koji se klanjahu svojoj dosljednosti i na neslikarskim stubama Vječnosti, otjelotvoriteljica ljudske misli u punom i transcendiranom značenju te riječi jest i Tatjana Nikolić Milić. Ali, da ne bude zabune. Tatjana crta i slika Misli, Udahe, Poglede, Korake, Snove, Rasplinjavanja onako kako se crtalo i slikalo u osvemireno, neegzaltirano, krajnjim beskrajem opunomoćeno vrijeme. U one dvije rečene boje kada to Sjećanje dvokoračno zahtijeva, a u bezbroj boja kada to sjećanje izvan Sjećanja išće. Ali, na takav način slikati ili crtati misao – objasnit će vam strpljivo Tatjana Nikolić Milić – znači isključiti postupak artističke objekcije, predilekcije i predikatizacije, znači Mišlju koja je kvintesencija svega osvemirenoga, svega beskrajnoga, Mišlju kojom se sve magijsko i nemagijsko oslobađa dakle, Svemišlju, razlagati najljudskolikiju idejnost, dolaziti, u konačnici, do naslikane nemisli, podmisli, nadmisli, grommisli. U tom smislu ni Rasplinjavanje nije tek puko rasplinjavanje, ni Korak nije naginjanje tijela ispred podignute noge, Udah, Okret, San, Promatranje... nisu ono što inače jesu; naime, dok sve te pojave mi percipiramo pukim razumom, Tatjana ih registrira Svemišlju, što znači da slika ono što je već davno naslikano, ali što u nekim nenaslućenim, možda čak nenaslutljivim, dimenzijama postoji i danas. To, nadalje, znači da u pretincima Nove svijesti sabija i kondenzira slikarska iskustva iz vremena kad se jedna slika mogla protezati od beskraja do beskraja svemira. Takove slike i danas postoje u ljudskoj podsvijesti, ponetko od nas ih ponekad pokušava osvijetliti, ali naša svjetlila su vrlo slaba jer satkana su tek od Nade, od Utjehe, od Čežnje, od Ljubavi. Tatjani, pak, opet linijom nemisleće misli, opet potrebom danas neshvatljive prirodnosti, to polazi za rukom jer ona, ne ima, ona zna Svjetlo. Sretno ti, Tatjana, do neke nove Božje razložnosti i naložnosti, do nekog novog uspinjanja.
Zlatko Tomić - Split